Svikavanje na levitaciju je, prikrivena sasvim, nova verzija Odiseje. Plovidba morem stiha, uprkos sirenskom zavođenju, kao večiti izlazak iz lavirinta, u pokušaju da se do zlatnog runa dospe koje svako mora otkriti za sebe jer ono nije zlatno stoga što stvarno zlatno jeste već zato što je traganje za njim, mitsko i arhetipsko, otkrivanje unutrašnjeg, alhemijskog, zlata koje svaki pravi pesnik u sebi ima.
Andrićeva poezija, i ranija i ova, ova više i razgranatije nego ranija, sva je u bogatom kolopletu pesničkih slika, nadrealnih, fantazmagoričnih, imažinističko-nadrealističkih, dokazujući kako je i takvo pesničko čudo moguće.
(Dušan Stojković)
